pozdraf!
evo uhvatio malo (da malo) vremena da napisem ponesto bez zurbe. citao sam na nekom forumu kako se nekolicina pcelara udruzila i zasadila tisuce sadnica medonosnog bilja, njih 6 od 40 clanova drustva. namjeravali su osnovati rasadnik na nekom gradskom zemljistu a zauzvrat bi tamosnoj gradskoj tvrtki besplatno ustupali sadnice. i prije ovoga pretpostavljao sam da bi zanimanje pcelara bilo minimalno za takvo nesto, ali u svemu u zivotu napredak vuku pojedinci i male skupine zanesenjaka, zato nedajmo se pokolebati. ja cu zasigurno osnovati neki svoj manji rasadnik za vlastite potrebe, (i naravno za zanesenjake na forumu). vjerujem da svi primjecujemo kako se u prirodi odvija proces u kojem paše sve vise nestaje, sve se vise prirodnh povrsina suma, livada i sikara iskoristava, nestaje i zagadjuje. gledao sam u Svicarskoj, pa tamo je nemoguce vidjeti neki grm, kupinu ili stablo na medjama, sve je 100% iskristeno, a tako postaje i kod nas. i umjesto da se pcelinja pasa poboljsa sto je najjednostavniji, najisplativiji, gledano cak i kratkorocno (da ne pricamo dugorocno) visestruko najkorisniji nacin da se poboljsa kompletno pcelarstvo, jer sve lezi na nektaru i peludu, pcelari izmisljaju razlicite tehnike pcelarenja, svakojaku kemiju, medikamente kako bi nadomjestili sve slabiju pasu, ali uzalud nam neka jos bolja kosnica u buducnosti, jos neki bolji soj pcela, jos neka bolja tehnika od dvije matice u kosnici (mozda njih 5!!) ako pcele nemaju mlijune cvjetova u stalnoj mjeni koji ce se nadmetati u lucenju nektara kako bi bas njih najvise posjecivale. pitam se koliko je vise truda i znanja potrebno za pcelarenje nekom naprednom tehnikom, koliko se ta ocaravajuca zanimacija zvana pcelarstvo udaljava od obicnog smrtnika? Još malo pa će čovjek trebat skoro biti naučnik sa puno prakse ako želi biti napredan pčelar s visokim prinosima. koliko truda je potrebno za seljene kosnica jer nema dovoljne ni dobre pase, koliko truda se ulozi na pcelarenje kulama od kosnica s 2 matice? da se samo mali dio velike pcelarove energije kroz godine i godine ulagao u popravak pceline pase ne bi do danas mozda niti trebalo pcelariti s dvije matice, kosnice bi se selile iz hobija i zadovoljstva kako bi kupcu imali za ponuditi razlicite vrste meda, a ne da ga imamo uopce; - ovo je bila bajka.. znam pcelare koji na jednom mjestu drze preko 100, cak i do 300 kosnica, a nisu posadili niti jedno drvo! - ovo je svarnost. tuzna..
cini mi se kako pcelarstvo postaje prematerijalno, dobiti sto vise, uloziti sto manje. Čak i ti pčelari koji imaju i preko 300-tinjak košnica stigli bi kroz jesen i zimu razmnožiti sadnice i ponešto posaditi. S druge strane čudi me (i ne čudi) da HPS nema svoj makar minijaturni rasadnik gdje bi pčelari koji to žele mogli nabaviti sadnice i sjeme svih bitnijih medonoša, makar čisto jednu višegodnišnju sadnicu koja treba cvasti i dati sjeme za daljnu samostalnu reprodukciju. Tada bi se i više sadilo jer nemaju svi pčelari volje, ni vremena, ni mogućnosti za takvu djelatnost, a kada bi im već bile ponuđene višegodišnje sadnice po povoljnoj cijeni, koje samo treba zasaditi stvari bi bile drukčije. Da sam ja netko u HPS-u takav rasadnik bi se zasigurno hitno osnovao. Postoje brojni načini financiranja takvog projekta, od državnih poticaja, pčelara te samostalno, od vlastite prodaje. Pčelari bi trebali uz članstvo u savezu odvajati sredstva za financiranje takvog rasadnika, jednako kao što u računu za struju plaćamo nadoknadu za obnovljive izvore energije, u vodi za gradnju vodovoda, slivne vode, za automobile naknadu za ekologiju itd. Pogledajmo lovce koji se sami brinu da u šumi uvijek bude dovoljno lovine. Brinu li se pčelari da u prirodi uvijek bude dovoljno paše? Ulaganje u sadnju medonosnog bilja, pogotovo drveća i grmova koje ce godinama tu biti i mediti, najbolje je uložen trud pčelara, koji će se vratiti ne višestruko, nego stostruko! Gledano samo korist od meda, ne uzimajući u obzir doprinos očuvanju prirode, ekologiju, estetiku i neku osobnu sreću i zadovoljštinu. Mene osobno usrećuje kad vidim kako raste moje drveće, kojeg da nema pčelarskog zanosa ne bi ni bilo u ovom kraju, kojeg sam sadio gdje možda nikada i neću imati pčele, ali je to idealno stanište za pojedinu biljku i nisam dvojio. Dok se stvari ne pođu na bolje, sadimo sami!
Kad već sadimo i nismo prepušteni slučajnosti kakvu ćemo pašu imati, koje vrste staviti u prvi plan? Evodija je zasigurno Bogom dana, tako medonosna, tako dugotrajno cvjeta u razdoblju kad je paša minimalna ili nikakva zbog suše. Ona je zasigurno obvezna! S druge strane ne smijemo zaboraviti na rane paše, pogotovo peludne kako bi se zajednice razvile do bagema, bile jake, zdrave i imune. Meda u košnici uvijek ima, lako ga je dodati ako nedostaje, ali po pitanju peluda ruke su nam vezane, a bez njega nema legla i meda. Više ćemo koristi imati od jakih zajednica ako je paša i slaba, nego od slabih na bogatoj. Osobno radije bih birao dobre rane peludne paše nego evodiju, iako možda ćemo radije saditi evodiju, nego lijesku, vrbe i ostale rane medonoše jer same rastu u ovim krajevima, no unatoč što ih po svuda ima, nigdje ih nema dovoljno, pogotovo uzmemo li u obzir nestabilno vrijeme u doba cvatnje. Ali da odmah raščistimo i da ne budem krivo shvaćen - evodija je neizostavna. Ne znam koliko će evodija umanjiti kvalitetu, odnosno čistoću livadskog meda kad se pomiješaju, ako netko ima iskustva neka svakako podijeli..? Ja sam nekako pristalica sortnog meda ako ga je moguće dobiti, svakako ispred mješavina iako iste nekad znaju biti i finije.
Ovo je za moj prvi pravi post na ovom forumu i previše. Isprike svima koji su bili prisiljeni čitati ovo do kraja, a ujedno i zahvala.
Napisao sam to da podijelim s vama svima svoje mišljenje, možda pronađem sličnomišljenike pa da zajedničkim snaga napravimo nešto više i značajnije. O tim konkretnim prijedlozima i akcijama prvom drugom prigodom, nadam se već sutra. pozz
Prijava
Registracija
ČPP
Pretražnik
